"Pitala sam zašto joj ide pena na usta, a sestre su me ubeđivale da je to normalno": Pretužna ispovest majke male Amine (4) koja je umrla za svega 24 sata!
Smrt četvorogodišnje Amine potresla je javnost nakon što je njena majka, Selma Muratović, odlučila da na društvenim mrežama podeli bolnu ispovest o gubitku deteta.
Njena ćerka umrla je u bolnici u američkoj državi Ajova, a Selma je, želeći da upozori druge roditelje na simptome koji mogu biti fatalni, do detalja opisala dramu koja je počela kao obična upala uha, a koja se, prema njenim rečima, za manje od 24 sata pretvorila u nezamislivu tragediju.
Selminu ispovest prenosimo u celosti:
"Mnogo vas mi je pisalo da napišem šta se desilo sa mojom Aminom, da bi i druge majke znale na šta da obrate pažnju. Ne delim ovo da bih nekoga optuživala, nego jer želim da roditelji znaju na šta da obrate pažnju.
Sve je započelo u sredu popodne kad je moja Amina zaspala u toku dana, što je meni bilo jako čudno jer nikad ne spava u toku dana. Primetila sam da ima blagu temperaturu, i nazvala njenog doktora gde sam zakazala sutra ujutro u 8 sati da je vidi i pregleda. Odvela sam je u četvrtak ujutro na pregled gde je doktor pogledao njene uši i rekao mi da ima infekciju uha i propisao antibiotik.
U četvrtak ceo dan, svaka četiri sata, davala sam joj sirupe za temperaturu, i jednom antibiotik za infekciju uha. U toku dana se igrala, bila vesela onoliko koliko je mogla biti, i imala je apetit kao nikad pre.
U četvrtak uveče Amina je otišla na spavanje. Temperatura joj je bila oko 98-99 Farenhajta (oko 37 stepeni celzijusa). Upalila sam kameru u njenoj sobi i videla da se stalno pomera i pravi čudne zvukove. Ušla sam u sobu i izmerila joj temperaturu, bila je 102 (38,9C). Pozvala sam njenog babu da dođe jer njeno ponašanje nije bilo normalno. Tresla se, ruke i noge su joj bile hladne, a vrat ukočen. Nikada je nisam videla takvu, i odmah sam nazvala 911 da dođu.
Dok su stigli (par minuta kasnije) temperatura joj je porasla skoro na 107 (41,7 stepeni Celzijusa). Rekli su da mora odmah u bolnicu. Nije mogla ustati ni hodati. Kada ju je njen babo podigao, povratila je. Htela sam da je presvučem, ali nije mogla da stoji na nogama. Nije mogla da drži glavu, kao da nije imala kontrolu nad vratom. Uspela sam da joj promenim donji deo pidžame i čarape, i odmah su je odveli u bolnicu.
Ja sam stigla možda 45 minuta kasnije. Kada sam ušla, moja Amina više nije bila ista Amina koju sam znala zadnje četiri godine. Bila je zbunjena, izgubljena. Ponavljala je čudne reči: 'kuća, tako prljavo'. Pitala sam medicinsku sestru zašto govori te reči, rekla mi je: 'to je normalno, konfuzija nakon visoke temperature.
Nije pravilno izgovarala reči, izgovarala ih je kao dete od dve godine. Nije odgovarala na moja pitanja, samo je gledala u nas. Nije prepoznavala ni mene ni njenog babu. Gledala nas je kao da nas nikada nije videla. Bila je u velikim bolovima, nismo mogli da je dodirnemo nigde po telu. Opet mi je rečeno da je to normalno. Imala je jake trzaje, celo telo joj se treslo.
Nalazi krvi su stigli, doktor je rekao da su neki nalazi normalni, neki povišeni, da se telo bori protiv infekcije. Bris iz nosa je pokazao adenovirus i influencu B. Nisu bili previše zabrinuti.
U 2.32 sati ujutru sam uslikala ovu sliku, ovde je bila samo zaspala. Pre toga se dva puta probudila sa velikim strahom u očima i tražila zagrljaj.
Zagrlila sam je, i ona je skupila svu snagu da zagrli mene, stavila mi je ruke oko vrata. I onda je zaspala.
Nekoliko minuta kasnije počela je 'hrkati', što mi je bilo čudno jer nikada nije hrkala. Pogledala sam joj u usta, bila je pena. Obrisala sam je maramicom. Minut kasnije opet pena, ali ovaj put pomešana s krvlju. Pozvala sam sestru. Jedva joj je otvorila usta, bila su ukočena i zatvorena. Rekla mi je da joj je jezik bio između zuba i da ga je stiskala, pa je zbog toga krvarila.
Opet sam pitala zašto se to dešava i zašto to radi, rekla je da je to "post fever confusion", da je to sve normalno. Rekla je da će joj namestiti vrat da ne hrče. Pitala sam da li mogu da je presvučem jer joj je temperatura pala i bila je mokra. Rekla je da mogu, ali sam tražila pomoć jer je bila priključena na aparate. Sestra je rekla da ne moram, da može ostati u mokroj pidžami.
U tom trenutku sam primetila njene oči poluotvorene. Nešto u meni me nateralo da ih pogledam. Otvorila sam jedno oko, gledalo je gore. Otvorila sam drugo, gledalo je dole. Podigla sam je za ramena, tresla je i dozivala: 'Amina, Amina'... nije reagovala. Tada je sestra pozvala sve i soba se napunila ljudima.
Pitala sam zašto se ne budi, rekli su da ne znaju i da će utvrditi. Morala sam izaći iz sobe. Rekla sam mužu da ostane s njom jer nisam mogla da gledam šta joj sve rade. Malo kasnije muž je došao i rekao da joj je krvni pritisak počeo naglo da pada i da su joj davali lekove da ga povise. Zatim, malo kasnije, rekao mi je da je na aparatima za život i da je prebacuju na pedijatrijsku intenzivnu negu.
Onda... doktor nam kaže da je moždano mrtva. Kako? Zašto? Zatim kažu da joj je srce jako loše i da organi otkazuju. Bila je priključena na mnogo aparata i uprkos svemu stanje se brzo pogoršavalo. Rekli su nam i da, ako srce stane, neće raditi reanimaciju zbog velikog rizika.
Na kraju su rekli da njen mozak nema nikakvu aktivnost i da će umreti čak i na aparatima, jer su joj organi otkazali, a srce radilo samo 15 odsto.
Kad je stigao njen smrtni list, na njemu je pisalo da su uzrok smrti bili: viralni miokarditis, virusna sepsa, te akutne infekcije adenovirusom i influencom B. Od tad neprekidno istražujem i čitam... i meni, kao majci, ti simptomi nikada nisu delovali kao konfuzije nakon temperature, nego kao nešto mnogo ozbiljnije, poput sepse.
Što više istražujem o ovome svemu i pokušavam da povežem sve što se desilo, sve mi je teže da prihvatim nivo brige koji je tada pružen mom detetu. Mnogo sam čitala o tome koliko je kod sepse važan prvi sat, tzv. 'golden hour' (zlatni sat) i koliko brzo stvari mogu krenuti u pogrešnom pravcu ako se ne reaguje na vreme. I to mi otvara milion drugih pitanja.
Taj dan za nas nije završio. I dalje ga proživljavamo pokušavajući da razumemo šta se desilo. U potrazi smo za advokatima i medicinskim stručnjacima izvan naše države koji mogu da pregledaju dokumentaciju našeg deteta, i ujedno se nadamo da će nam pomoći da dođemo do odgovora.
Ne znam kako će biti dalje niti šta nas čeka, ali ako verujete u dovu i molitvu, molim vas setite se naše porodice. Držite nas u svojim dovama."